Prof. dr Alpar Lošonc, dopisni član SANU, održao je predavanje „Imanuel Kant: zasnivanje filozofije društva“.
Predavača je predstavio akademik Dragan Radonjić, sekretar Odjeljenja društvenih nauka CANU.
Profesor Lošonc je istakao da je Kant paradigmatična figura samorazumijevanja moderniteta: ponudio je nadasve bitna rješenja, ali je ostavio u nasljedstvo i mnogobrojne dileme. Ili, da se poslužimo njegovim mnogo puta debatovanim izrazom: iza njega ostaju antinomije koje izazivaju mišljenje i poslije 300 godina. Činjenica izborene snage, ali i slabosti uma je, recimo, jedna od takvih antinomija.
Kant je izgrađivao svoje mišljenje u intenzivnom dijalogu, u neprestanoj reinterpretaciji sa socijalnom dinamikom XVIII vijeka, ali i sa savremenicima, što njegovom mišljenju daje i polemički karakter. To objašnjava fakat da posredstvom pisca Kritike praktičnog uma i drugih djela, možemo sagledati reprezentativne protivrječnosti koje su nastajale u pomenutom periodu. Najzad, iste rasprave, uprkos tome što pripadaju pomenutom vijeku, ostaju sa nama.
Naznaka filozofije društva pogađa Kantovu ambiciju. Treba primijetiti da se figura „društvaˮ i pojavljuje u njegovom bogatom rječniku pojmova, osim toga, pomni čitalac Rusoa pripada plejadi mislilaca koji upravo otkrivaju značenja dotične figure. Pojmovno, ovdje je riječ o trojstvu: politika, pravo, ekonomija. Kant, naime, upriličava napor da tumači svaki dio ove trijade. Njegove misli, kao, na primjer, povodom projekcije vječnog mira, kruže oko tumačenja upravo ovog trojstva. Istovremeno, treba pokazati posebnu ulogu prava u svemu tome ― Kant je reprezentativni mislilac i u pogledu razumijevanja moderniteta posredstvom izgrađene refleksivnosti prava. Shodno tome, možemo se približiti Kantu tek ukoliko pridajemo važnost izvanrednoj ulozi prava u njegovom mišljenju. Dakako, Kant, mislilac prava, ne može se uklopiti u uobičajene okvire tumačenja prava i ne može se interpretirati kao mislilac pozitivnog prava.
Kant, akter XVIII vijeka, stvara posebnu diskurzivnu poziciju spram tadašnje vlasti i, takoreći, u smislu jednog obrasca pokušava da afirmiše svoje misli u sklopovima pruskog apsolutizma ― tražeći delikatnu ravnotežu između ubjeđenja da je revolucija neophodna, ali i toga da se ne može zamisliti pravo na revoluciju. No, opet je riječ o tome da dotičnu situaciju ne možemo prebrzo otpisati kao dio nepovratne prošlosti, Kantovo rvanje sa fenomenom moći nije antikvarnog karaktera. Nije slučajno, dakle, da se i danas vode žustre rasprave povodom dilema koje je on uobličavao: one ne prestaju, naprotiv, različite orijentacije se sukobljavaju danas uzimajući u obzir i tretirajući Kantovu orijentaciju. Utoliko, naznaka o Kantu savremeniku nije prigodna fraza, nego nas vodi u protivrječnosti sadašnjosti.
Kant mislilac zaslužuje, prema tome, ne samo ritualizovano sjećanje, nego i problematizaciju koja seže u sadašnjost. Bitniji nam je Kant koji nas provocira nego mislilac školskih lektira.