Prof. Toshiyuki Kono, Kjušu univerzitet, Japan, danas je na naučnoj tribini u CANU održao predavanje na temu: ,,Uništenje i obnova kulturnog nasljeđa“.
Na samom početku prisutnima je predavača predstavio akademik Ljubiša Stanković, potpredsjednik CANU.
Prema današnjem stanju, spisak Svjetske baštine sadrži 845 kulturnih, 209 prirodnih i 38 mješovitih lokaliteta u 167 zemalja. Spisak odražava različite kulturne vrijednosti u svijetu, ustanovljene uniformnom početnom procjenom istaknute univerzalne vrijednosti (OUV). Sastavljanje takve univerzalne procjene je inovativna specifičnost Konvencije o svjetskoj baštini, s obzirom na to da su pitanja kulturnog nasljeđa tradicionalno bila tretirana nezavisno, kroz pojedinačne jurisdikcije.
Spisak Svjetske baštine je bogat raznovrsnim slučajevima konzervacije nasljeđa. ,,Danas ćemo se koncentrisati na pitanja vezana za 'uništenje' i 'obnavljanje i rekonstrukciju' radi dubinske analize“, na početku je istakao prof. Kono.
Uništenje nije nova pojava za Svjetsku baštinu. Navode se neki od njih:
Teško razoreni i rekonstruisani istorijski centar Varšave nominovan je 1978. godine.
Neki lokaliteti Svjetske baštine teško su oštećeni usljed prirodnih katastrofa. Godine 2002. razorni tajfun pogodio je svetilište Itsukushima Shinto u Hirošimi, Japan.
U 2003. godini veliki zemljotres pogodio je arheološko nalazište u Bamu u Iranu. Naredne godine, „Bam i njegov kulturni pejzaž“ stavljen je na Spisak ugrožene svjetske baštine i na tom spisku je bio do 2013. godine.
U 2015. godini Katmandu u Nepalu pretrpio je značajna oštećenja kao posljedicu zemljotresa.
Bagan u Mijanmaru biće evaluiran od strane Odbora za svjetsku baštinu u 2019, iako je bio oštećen i u zemljotresu 2016. godine.
Rekonstrukcija uništenog zdanja može se smatrati prirodnom ljudskom reakcijom pokazivanja nadmoći nad takvim razornim i rušilačkim aktima. Rekonstrukcija u Varšavi i Mostaru može se tumačiti na takav način.
Glavno pitanje je bilo kako procijeniti autentičnost jednom uništene, potom rekonstruisane i nominovane nepokretnosti. Ukoliko je autentičnost striktno tumačena kao „materijalna autentičnost“, takva procjena bi vjerovatno mogla biti prilično negativna. Zapravo, Biro Odbora za svjetsku baštinu, koji se sastao 1979. godine, odložio je kandidovanje istorijskog centra Varšave „radi dalje ekspertske evaluacije“, s obzirom na to da je postojalo mišljenje u birou da „lokalitet nije zadovoljavao kriterijume autentičnosti“.
Tokom posljednjih 40 godina pojavile su se nove kategorije nasljeđa, kao što je nasljeđe 20. vijeka, industrijsko nasljeđe i istorijski vrtovi. Štaviše, broj država članica se povećao i raznolike kulture su postale zastupljene u Spisku svjetske baštine. Različiti metodi konzervacije u svijetu su takođe poštovani. Ova politika je jasno izražena u Nara dokumentu o autentičnosti, usvojenom 1994. godine.
Na primjer, tradicionalne tehnike konzervacije u Japanu primijenjene su na hram Toshodai-Ji, lokalitet u Nari upisan u Svjetsku baštinu 1996. godine.
Svijet u kojem danas živimo razlikuje se od vremena kada je napravljen prvi upis u Spisak svjetske baštine 1978. godine. Stoga je za nas od vitalne važnosti da se vratimo samom začetku Konvencije i podsjetimo se zašto je donesena, zaključio je prof. Kono.