Akademik Nenad Vuković danas je na naučnoj tribini u CANU održao predavanje na temu: ,,100 godina od rođenja Ingmara Bergmana“.
Najprije, predavača je predstavio Niko Martinović, vanredni član CANU.
U julu tekuće godine biće sto godina od rođenja i jedanaest godina od smrti švedskog režisera (filmskog, pozorišnog i televizijskog), scenariste i producenta, Ingmara Bergmana.
Bergman je jedan od najuticajnijih reditelja svih vremena. Dobitnik je svih velikih nagrada svijeta: tri puta Nagrade Oskar (za tu nagradu je još devet puta bio nominovan), dvije nagrade Zlatni medvjed na Berlinskom filmskom festivalu, Nagrade Cezar; šest nagrada na Kanskom filmskom festivalu; šest nagrada Zlatna buba. Bio je počasni član Američke akademije umjetnosti i nauke (od 1961); komandir Legije časti (1985). Pisali su i o Bergmanovom liku na švedskoj kruni.
Filmsku karijeru započeo je četrdesetih godina, a uspjeh doživio 1944. godine, „kada je napisao scenario za Mučenje, film u režiji Alfa Šeberga”. No, prvi njegov film koji mu je donio svjetski uspjeh (1955) je Osmijesi ljetnje noći. Zatim su došli filmovi Sedmi pečat, Divlje jagode. Šezdesetih godina u „tri filma istražuje temu vjere i sumnje u Boga” (Kroz mračno staklo, Zimsko svjetlo, Tišina), zatim dolazi (1964) film Sve te žene (parodija na film Osam i po); uskoro je režirao film Persona, „za koji se smatra da je jedno od najznačajnijih njegovih djela”, da je remek-djelo. Režirao je preko 60 filmova koji se bave smrću, bolešću, vjerom. Uradio je oko 1100 (1070) pozorišnih predstava.
Svjetska slava švedske kinematografije vezana je za njegovo ime – za ime sina upsalskog pastora, nekadašnjeg studenta istorije književnosti; studenta glumca, reditelja, dramaturga, a poslije studija asistenta reditelja u Kraljevskoj operi, upravnika dječjeg pozorišta, scenariste i reditelja u velikom filmskom preduzeću Svensk Filmindustri, reditelja i direktora najznačajnijih švedskih pozorišta. U pozorištima se najviše bavio vrhom svjetske dramske književnosti Šekspirom i najizazovnijim njegovim zemljakom Strindbergom. Nije zaobišao ni radio i TV režiju. Radio je čitave serijale. Posebno privlači Bergman kao prozni pisac, pisac, na primjer, autobiografske knjige Laterna magica. Privlači metafizička problematika sagledavana iz moralnog ugla, sukobi dobra i zla s osjećanjem odvratnosti i velikim strahom pred životom. Ide se zajedno sa strahom prema smrti. A iza toga došla su egzistencijalna pitanja – patnja i tragizam.
Nije teško naći potvrde za tvrdnje da njegovo stvaralaštvo proizilazi iz skandinavske kulturne tradicije. U njoj su zajedno elementi klasicizma i ekspresionizma, realizma i metafizike, optimizma i tragizma – to je Bergman!
Jedno vrijeme je Bergman napustio rodnu Švedsku zbog optužbi za utaju poreza, a pošto se sve stišalo, na kraju su istražitelji došli do zaključka kao da je: „Čovjek svoja kola prodao sebi samom”. Vratio se i nastanio u samoći na ostrvu Faro. Nije osjećao samoću, nije mu smetala, vjerovao je u svoj rad, a u sve drugo mogao je da sumnja. Dalje je radio na televiziji, pisao i mnogo čitao. Stvarao je i govorio: ,,Moja granica stvaranja je – granica smrti.” Vidio je sebe do kraja života kao „usamljeno, ozbiljno dijete, omađijano kinematografskim čudom”. „Ja spavam u svojim dječjim cipelicama!” Ali, sada su naglašene tvrdnje da granice za ono što je stvorio nema. Sa posebnom pažnjom se precizira “diljem kontinenata” program proslave: retrospektive filmske, pozorišne predstave, izložbe, performansi, a centralna proslava će biti 14. VII u Stokholmu, na dan njegova rođenja. Biće objavljeno i veliko Bergmanovo djelo u šest knjiga sa predgovorom dobitnika Nobelove nagrade Žan-Mari le Klezio.
Danas Bergmana u Skandinaviji vide ,,rame uz rame” sa Augustom Strindbergom, Henrikom Ibzenom. Vide ga zagledanog u Munkove slike, dok sluša Griga, zaključio je akademik Vuković.